“FinCEN files”[1], podaci koji su procurili iz američkog regulatora financijskog tržišta. Članovi AML Camelot sjeli su za okrugli stol kako bi utvrdili moguće uzroke pranja novca u bankama koje nisu otkrile sumnjivu transakciju uopće ili su je otkrili vrlo kasno. Organizirani kriminal godinama pere dobit kroz financijske institucije koje ništa ne slute.
Ishod sastanka AML Camelota:
Slučaj FinCEN files se tiče uglavnom banaka koje posluju na globalnoj razini, putem kojih su se dugoročno vršile transakcije koje su služile prikrivanju novca od kriminalnih aktivnosti ili zaobilaženja mjera za provođenje međunarodnih sankcija. Primjer je grupa HSBC koja je između ostalog globalno više puta kažnjavana zbog kršenja pravila o legalizaciji prihoda od kriminalne aktivnosti i financiranja terorizma („AML / CFT“).[2]
Ako ostavimo po strani situacije kada se prijenosi ilegalnih financijskih sredstava provode uz znanje banke, ostaje nam nekoliko problema koji mogu prouzročiti neučinkovitost mehanizama otkrivanja.
Prvi i očiti problem je loše postavljen sustav za praćenje (monitoring) koji analizira pojedinačne transakcije i ponašanje klijenata. Na temelju unaprijed definiranih parametara generira pokazatelje potencijalno sumnjive transakcije, takozvane “alerte”. Velike banke u pravilu koriste vrlo skupa i robusna, posebno razvijena softverska rješenja. Ovdje vjerojatno neće biti tako velikog problema, pod uvjetom da se sustav redovito kalibrira i prima ispravne ulazne podatke.
Ozbiljniji problem mogu biti resursi, odnosno njihova alokacija. Što se pod tim podrazumijeva? Banke koje posluju globalno zahvaljujući svom prekograničnom poslovanju suočavaju se s velikom količinom propisa koje moraju poštivati, tzv. “in compliance”. Pravila Europske unije protiv pranja novca neprestano se pooštravaju. Istodobno, svaka država upravlja relevantnim rizicima na nacionalnoj razini, što se odražava na lokalno relevantnoj regulativi zakonskih i podzakonskih akata. Takav pretjeran pritisak na usvajanje novih mjera nailazi na kadrovske i tehničke kapacitete i u igru uvodi druge čimbenike.
Banke pokušavaju upravljati svojim troškovima poslovanja koje zasigurno uključuju AML/CFT mjere. S vremenom su velike banke došle do zaključka da, kako bi smanjile troškove, centraliziraju ne samo softverska rješenja, već i ljudske resurse. To rezultira stvaranjem takozvanih lokalnih centara ili “HUB-ova”. Ti su centri obično uspostavljeni u zemljama s jeftinom radnom snagom. Primarni zadatak ovih centara je centralizirati provjeru “alerata” iz sustava za nadzor transakcija pojedinih zemalja u kojima banka posluje. Ovo rješenje nažalost često rezultira time da radnici “alerte” istražuju vrlo mehanički, prema unaprijed definiranom priručniku. Ti ljudi obično nisu detaljnije upoznati s lokalnim specifičnostima zemlje u kojoj je sumnjiva transakcija otkrivena. Isto tako je i naknadna istraga “alerata” često vrlo formalna i postaje puka papirnata vježba, u kojoj se od klijenta traži faktura, točno u skladu s priručnikom. Nakon što klijent preda fakturu, sve je u redu. Malotko se bavi time imaju li predloženi dokumenti smisla sami po sebi ili u kontekstu klijenta u okruženju određene zemlje.
Drugi problem su rokovi za istraživanje “alerta” u ovim centrima. Kako bi se smanjili troškovi, “alerti” se često istražuju po grupama u unaprijed određenim rokovima, dok pojedini centri mogu imati još i tzv. razine eskalacije prema tome kada se sumnjivost može pobiti ili potvrditi. Svaka takva razina ima svoje dodatne rokove. Stoga, ako zbrojimo pojedinačne rokove, počevši od generiranja “alerta”, istrage na pojedinim razinama investicijskih centara sve do povratne obavijesti na lokalnu razinu, često dolazimo do razdoblja istrage pojedinog alerta u stotinama dana. Nerijetko se događa da je zahvaljujući tim procesima sumnjiva transakcija prijavljena čak godinu dana nakon što je izvršena.
S time je ujedno povezano i ograničenje ovlasti lokalnog zaposlenika odgovornog za AML/CFT, tzv. MLRO (Money Laundering Risk Officer). Lokalni MLRO često je puka “formalna figura” u svrhu ispunjavanja lokalnih zahtjeva za kontakt osobu koja komunicira s financijsko-obavještajnom jedinicom, tzv. FIU, određenom za prijavljivanje sumnjivih transakcija. Dakle, lokalni MLRO faktički ne sudjeluje u istrazi alerata i samo je iz mjerodavnog centra obaviješten da je rezultat istrage moguća sumnjivost i da slučaj treba prijaviti FIU-u.
Ako dakle pogledamo gore navedeno i pokušamo izvući pouke, sasvim je jasno da imamo kumulaciju nekoliko rizičnih i naročito sistemskih nedostataka u obliku gubitka poznavanja lokalne sredine, formalističkog istraživanja alerta, neprimjereno dugih rokova za istraživanje alerata i ograničenja nadležnosti lokalnih MLRO. Kombinacija svih ovih činjenica mora prije ili kasnije rezultirati sistemskim nedostacima koji uzrokuju neučinkovit sustav za sprečavanje legalizacije prihoda od kriminalne aktivnosti i financiranja terorizma, što u praksi dokazuje trenutni slučaj FinCEN files.
[1] https://www.investigace.cz/fincen-files/
[2] Npr. https://www.icij.org/investigations/fincen-files/hsbc-moved-vast-sums-of-dirty-money-after-paying-record-laundering-fine/